Tko će sutra loviti ribu? Mladi sve rjeđe biraju ribarstvo

Malo ribarstvo u Hrvatskoj suočeno je s ozbiljnim izazovima. Od nedostatka mladih ribara i radne snage do slabe infrastrukture i pritiska turizma. S Europskog foruma mladih ribara u Ateni javio se predstavnik ribarske zadruge Komiža, Dino Božanić, govoreći o budućnosti ovog sektora, važnosti udruživanja, brendiranja domaće ribe i potrebi da se more ponovno učini privlačnim mladim generacijama

Koja je svrha Europskog foruma mladih ribara i što vi ondje predstavljate?

Forum okuplja ribare iz cijelog Mediterana kako bismo razmijenili iskustva i otvoreno razgovarali o problemima s kojima se susrećemo. Cilj je kroz diskusiju doći do novih spoznaja koje mogu pomoći drugima. I mi imamo zadatak predstaviti izazove s kojima se susreće hrvatsko ribarstvo. Kolega Karmelo govori o vodstvu u ribarstvu kroz vlastito iskustvo kao mladi ribar i predsjednik ceha, dok je moja tema više ekonomske naravi – iskustva rada ribarske zadruge i dodavanja vrijednosti ribarskim proizvodima kroz marketing.

Sve se češće govori da se mladi udaljavaju od mora i ribarstva. Kako vi vidite budućnost hrvatskog ribarstva u tim okolnostima?

Budućnost tog sektora danas je pod velikim upitnikom. Ekonomska isplativost je ključna u svakom poslu, ali ribarstvo nije samo biznis – potrebna je i ljubav prema moru, bez koje nema dugoročnosti. Problemi su slični kao i u drugim sektorima: nedostatak radne snage, zahtjevnost posla, smještaj radnika na obali i loša infrastruktura. Ipak, postoje i pomaci. Nakon 20 godina u Komiži je započela izgradnja ribarske luke, što je ključno jer bez sigurne infrastrukture nema razvoja ribarstva.

Važno je istaknuti i pozitivne primjere. Europska unija ulaže značajna sredstva u ribarstvo – mali ribari imaju pravo na 100-postotno sufinanciranje ulaganja u plovila, a mladi ribari mogu ostvariti 40 posto povrata pri kupnji prvog broda. Problem ostaje početni kapital. Također, treba pohvaliti i prijedlog Uprave za ribarstvo o preraspodjeli kvota tune, kojim bi se individualne kvote dodijelile većem broju manjih plovila, što je važno za otočne sredine poput Komiže.

Kako izgleda put ribe nakon ulova? Konkretno, kamo komiški ribari plasiraju ribu?

Komiža ima prednost jer na malom području djeluje veći broj ribara, pa su se organizirale i otkupne stanice. Ribarska zadruga otkupljuje ribu, uglavnom ulovljenu parangalima, što znači dobru kvalitetu. Ranije se dio ribe izvozio u Italiju, no zbog troškova i viškova danas smo fokusirani na domaće tržište. Kroz udruživanje i dobar menadžment vidimo velik potencijal u brendiranju – Komiža ima snažan identitet ribarskog mjesta, a proizvodi iz viškog arhipelaga povezani su s Geoparkom i imaju međunarodnu ekološku oznaku. Sve su to alati koji mogu osigurati bolju cijenu ribe jer se teško natjecati s uvoznim lobijima i njihovim niskim cijenama. Brendiranje je nužno kako bismo zadržali radnu snagu jer bez pristojnih primanja nitko neće ostati u ovom sektoru.

Možemo li u budućnosti očekivati strane radnike u malom ribarstvu, poput onih u građevini ili turizmu?

Takvi primjeri već postoje. Ako želite opstati, morate pronaći radnu snagu. Osobno bih to smatrao krajnjim rješenjem, ali ribarstvo je specifično – s ljudima provodite dane zajedno na brodu, često u višednevnim izlascima na more. Ne bih volio da to postane pravilo. Mislim da svi zajedno moramo raditi na tome da privučemo domaće mlade ljude ovom zanimanju.

Kako izgleda odnos između održivog ribarstva i turizma, osobito tijekom ljetne sezone?

Turizam i ribarstvo snažno su povezani. Bez turističke sezone plasman ribe bio bi znatno teži, posebno kroz restorane. S druge strane, turizam nam oduzima radnu snagu jer je lakše raditi u turizmu nego na moru. Kako se turizam na otocima razvija, sve je teže pronaći radnike u ribarstvu. Postoje pozitivne strane, ali i ozbiljni izazovi.